Studen

Spisatelj i tvorac ideje: Marin Vučić

Lektor: Vesna Vučić

Studen

 

Hladnoća se nazirala u dahu ljudi dok su pahulje susnježice posvuda padale na tlo. Ulicom su prolazili automobili kad iz ulaza jedne kuće izlazi automobil Volkswagen Golf crvene boje.

 

Prije početka nastave, učenici pričaju u učionici i smiju se. Skupini se postrance približava Marko. Imao je problem s aknama koje nikako da prođu, a inače je skoro svaki put nosio majicu The Exploited. Sad je imao običnu sivu majicu.

– Pa di si Markino? Dobili smo ih – progovori Filip – 21:16. Pali su ko meteor!

– Ma daj molim te – kroz osmjeh reče Sven – Imali ste sreće. Ivan je zakrumpirao tri trice zaredom. Inače ne može pogoditi ni tablu – Naime, riječ je bila o košarci.

– Pobjeda je pobjeda! – odgovori Filip.

– Sad smo jedan-jedan. Danas ćemo vas satrti – reče Sven.

– Sanjaj. Marko dolaziš? – kaže Filip.

– Ne znam – pomalo tužan i odsutan izraz lica Marka nije bio u skladu s dobrim  raspoloženjem njegovih prijatelja.

– Kako ne znaš? Doći će svi. I Dejo i Frks. Možda i Ivan – začuđeno odgovori Filip.

– Vidjet ću – kaže Marko.

– Ej, imam jedan masni – progovori Goran.

– Daj – reče Sven.

– Znate zašto žena policajca cijepa drva na betonu? – upita Goran.

– Zašto? – upita Sven.

– Zato jer joj je panj ostao na poslu! – odgovori Goran i počne se valjati od smijeha, a s njim i društvo. Svi se smiju osim Marka, koji gleda u pod i odsutan je.

– K vragu. Evo Šermet – kaže Filip.

Profesorica dolazi, a učenici pomalo u žurbi ulaze u razred. Za njima sporo kaska Marko, nevoljko gledajući u pod. Profesorica smireno upisuje sat sjedeći na stolici za svojom klupom.

Učenici Filip i Sven su sjedili zajedno, kad odjednom Sven upita:

– Što je njemu? Sav je nekako pokisao – kaže Sven i pokaže prema Marku.

– Nemam pojma. Takav je već neko vrijeme – odgovori Filip.

Profesorica Šermet pita: „Tko nedostaje?“

– Domagoj Horvat i Zlatko Stošić – odgovori redar i sjedne na mjesto.
Profesorica otvara imenik i postavlja pitanje:  „Vedrane, pročitaj zadaću.“

On odgovara: „Profesorice nisam napisao“.
– Zašto? – postavi mu pitanje profesorica Šermet.

– Zaboravio sam.

Upisuje nešto u imenik i okreće stranicu: „Ivana?“

– Imam.

Okreće stranicu dnevnika i postavlja pitanje: „Marko?“

– Nisam napisao.

– Zašto?

Marko sliježe ramenima: „Ne znam.“

– Kako ne znaš? – pita profesorica. Netko mu sa strane došaptava – Izmisli nešto – Marko tupo gleda.

Profesorica: „Tvoja je dužnost pisanje domaće zadaće. Ovo ti je treći minus. Znaš li koja je to ocjena?“

Marko nevoljko kima glavom, dok profesoričina ruka kemijskom upisuje jedinicu u imenik.

Pomalo bijesan istovremeno i tužan izraz lica – ništa ne govori.

Poslije škole iz ulice Marko skreće prema svojoj kući. Nakon što je otključao vrata, on prilazi stolu, diže cedulju rukama i čita u sebi: „Ručak ti je u frižideru. Vraćam se sutra.“

Marko ulazi u sobu i torbu baca u kut. Baca se na krevet, potpuno iscrpljeno  i razmišlja.

 

Kroz misli Marko si vizualizira dnevni boravak u njegovoj kući. Tu je stol s jelom, iza stola majka Marija i otac Rikard. Majka sprema posuđe i tata joj pomaže. Tata je uzme za ruku i poljubi blago u obraz. Majka ga pogleda s osmjehom. Potom uzme zdjelu i nekako se veselo okrene, stavi zdjelu na stol i sjedne. Otac sjedne za njom.

Otac govori: „Lijepo miriše, ha Marko. Tvoje omiljeno. Nemoj prste pojesti!“ – i na to se blago osmjehne. Smije se majka. Marko se smije i navali na pečenu piletinu s prilogom i salatom.

Marko leži na leđima na krevetu i zuri u plafon.

 

Marko se saginje i sprema loptu u torbu, brzo i čvrsto zateže žnjiravce i iziđe van. Hoda ulicom dok nije vidio jednog čovjeka koji je bio viđen s njegovom majkom i koji je upravo izlazio iz trgovine preko puta. Pričao je na mobitel. Marko odluči da ga slijedi s udaljenosti od dvadesetak metara, sve do ulaza u jednu kuću. Ispred kuće je parkiran crveni Volkswagen Golf.

Čovjek vadi ključeve… Iza Markovih leđa, u pozadini se čuje galama drugog čovjeka iz prvog susjedstva. Marko se okreće iza sebe, iza njega iz obližnje kuće istrčava bijesan čovjek i viče:

„Što radiš tu? Kad te dohvatim kožu ću ti oderati. Ološe balavi!“

Marko  ustaje i brzo trči putem kojim je došao.

Neznanac kojeg je Marko slijedio se okreće, gleda u pravcu drugog čovjeka koji naganja Marka. Ovaj ipak odustaje od potjere vraća se i mrko gledajući u neznanca progovara:

– Gamad neodgojena. Prošli tjedan su mi razbili prozor.

– Ja garantiram da nije to bio on – progovori nepoznat čovjek.

– Nego tko? – upita drugi ljutito.

Nepoznat čovjek pogleda u smjeru Marka tiho se nadovezujući: „ Možda je došao promijeniti stvari na koje ne može utjecati. Nije od onih koji čine štetu drugim ljudima.

 

Učenici igraju košarku. Marko sjedi na klupi, pogrbljen i gleda ispred sebe. Učenici spremaju svoje stvari u torbe u svlačionici i pozdravljaju se pri odlasku. Marko sjedi i obuva se, dok se Filip obraća prijatelju Goranu koji je na odlasku.

– Vidimo se sutra u isto vrijeme – reče Filip Goranu.

– Valjda ću doći – odgovara on.

– Kako valjda? – iznenađen izraz lica Filipa.

Goran se smije i sliježe ramenima. Ne progovara.

– Call of Duty, ha? Ma goni se! Ti i tvoje igrice.

– Ne nego Battlefield. I nije to igrica nego igra! – reče Goran pomalo ljutito. Okreće se i odlazi.

– Za mene je igrica i točka! Ma ne moraš uopće dolazit! – dere se za njim, dižući glavu – Ionako igraš ko stara baba.

Filip se okreće prema Marku dok oblači jaknu i pita:

– Što je s tobom, Marko? Da i ti nisi gamerski junkie? – kaže to na sarkastičan način.

Marko kratko pogleda prema Filipu, zatim skrene pogled prema torbi i počne je stavljati na leđa.

– Čuješ ti mene? Dolaziš li sutra ili ne? – kaže gnjevnim glasom Filip.

– Vidjet ću – reče brzo i sa kratkim kontaktom očima.

– Ma gonite se svi odreda. I vi, i facebook i igrice… Dabogda vam grom spržio kompjutere – kaže gnjevno i otresito.

Marko odlazi istim putem kao i Goran, dok Filip ljutito lupa nogom u klupu.

 

Novi je dan, ali Marku nije ni do čega. On je nekako tup i bezvoljan, pa se okrene i ostane ležati u krevetu.

Pokazuje sat na kojem je pola 7 ujutro.

Marko se primiče prozoru i gleda kroz njega. Oči mu gledaju kroz prozor i blag smiješak mu je na usnama. Markov otac i majka pričaju i smiju se na trijemu. Piju vino i uživaju u šalama. Otac drži majku za ruku dok joj priča nešto.

Sat pokazuje pola 13:35.

Marko leži na krevetu i čuje otključavanje ulaznih vrata. Digne se i počne obuvati šlape.

To je otac koji skida kaput i vješa ga na vješalicu pored vrata. Marko progovara: „Bok!“

– Bok. Što vam je danas škola ranije završila? – upita ga otac Rikard pomalo začuđeno.

– Da, nismo imali geografije – odgovori smireno Marko.

– Sad ću nam nešto na brzinu skuhat, a onda moram do bake, kupit joj neke lijekove i stvari. Ti nacijepaj drva dok ja pripremim jelo – reče Rikard.

Marko donese drva u kuću. Na stolu je ručak, a u pozadini se čuje šum vode. Otac dolazi iz kupaonice i govori Marku:

– Imaš želadiju. Jedi.

Marko kuša hranu i pravi „kiseo“ izraz lica. Od toga mu je zlo. Gađenje prekriva njegovo lice.

Otac prekine jesti želadiju, mrko pogleda Marka i ljutito kaže: „Ne pravi grimase nego jedi! To ti je što ti je.“

– Ali ovo je bljutavo – reče Marko i pogleda na želadiju.

– A što bi ti? Lososa i tartufe? – uvrijeđeno odgovori Rikard.

– Mama bolje kuha – snuždeno će Marko.

Otac progovara ljutito: „Mama nije ovdje! Što očekuješ? Da brinem o baki, radim na poslu, perem tvoju prljavu robu i još da ti spremam ručak po tvojem gurmanskom ukusu? Pomiri se s tim da mame više nema i da ne mogu sam sve stići.“

Marko je sagnuo glavu i nevoljko jede. Ne priča ništa, kao ni otac.

– Marko, samo ti želim reći da mi treba više vremena. Znaš i sam… – progovara otac sa uzdahom i smirenjem, a potom gleda u daljinu s pomalo tužnim izrazom lica.

 

 

Marko sjedi na stolici za stolom u svojoj sobi, na stolu su mu knjige i bilježnice. Laktove je stavio na stol, a glavu položio na ruke, kao da će zaspati u tom položaju. U pozadini se čuje da je netko otvorio i zatvorio ulazna vrata. Potom nerazumljiva galama u pozadini. Marko digne glavu, okrene se prema vratima sobe otkuda dolazi galama, ustane i krene prema izlazu iz sobe.

Iz prolaza u sobu proviruje začuđeno Markovo lice i gleda ispred sebe.

Marija kopa po ladicama, nešto traži. Okrenuta je leđima od Marka. Nakratko se hirovito okreće prema suprugu i otresito progovara: „Pusti me na miru“.

Vatra u ognjištu kamina bukti.

– Misliš da možeš samo tako doći ovdje? Uzmi te stvari i ne vraćaj se. Ovo je moja kuća – kaže Rikard.

– Vidjet ćemo čija je na sudu – otresito odgovori Marija.

– Petnaest godina braka i ovako mi vraćaš! Prijetiš mi sudom u vlastitoj kući? Što je s Markom. On ti je sin! Ostavit ćeš ga radi jednog lopova?

Majka kopa po ladicama i kupi svoje papire okrenuta leđima suprugu i Marku: „Nije on lopov.“

– Nego što je? Pokrao je radnike i prodao firmu. Ostavljaš MENE i SINA radi te vucibatine?“

Marko je o šoku.

– On barem ima poštovanja prema meni, za razliku od tebe – reče Marija.

Sad su već  Marija i Rikard osvijestili da su bili uočeni od Marka.

– Molim? Sine, čuješ li što tvoja majka kaže? – kaže Markov otac.

– Manipulacija ti neće  pomoći – gleda u oca. Okrene se prema Marku – Ne gledaj me tako. Imaš svojeg taticu pa nek´ ti on kuha i sprema.

Marija spremi papire u torbu, okrene se hirovito i krene prema izlazu brzim hodom.

Marko plače. U pozadini se čuje tresak vrata i otac kako trči za suprugom i izderava se: „Dabogda sidu dobila! Ne vraćaj se više!“

Marko  se diže od stola i opeče se na štednjak.

 

 

Prilaz Markovoj kući. Ispred kuće je parkiran Volkswagen Golf crvene boje.

Otac sjedi za stolom. Iako je rekao ženi da se ne vraća zbog sina ipak je prešao preko tih riječi. Vani je mračno. U dnevnom boravku gori svjetlo.

Iz Markove sobe dolazi majka, u početku polako i sa strahom, približavajući se Marku…

Plače i grli ga silovito…

Marija: „Marko, oprosti. Oprosti bila sam glupa“.

Markova glava nekako bezvoljna i apatična, dok Marija govori: „Tako sam naivna“.

Majčino lice: „Tata je imao pravo. Franko je lopov i nasilnik. Vidi što mi je napravio! –  na njenom licu su podljevi od udaraca – Ne ću ovo više nikad napraviti. Opraštaš li mi? – govori majka sva van sebe.

Marko rezignirano gleda ispred sebe. Marija: „Opraštaš li mi?“

Marko šuti, nikakvog odgovora nema.

Vatra bukti u kaminu.