Udruga Radost, J.J. Strossmayera 8, 47300 Ogulin

Marinove priče

Predgovor

Zovem se Marin Vučić. Išao sam u Prvu osnovnu školu u Ogulinu. Nakon nje sam upisao  Obrtničku i tehničku škola, Ogulin – smjer elektrotehničar. Diplomirao sam hrvatski jezik i književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Na žalost 2015. godine doživio sam tešku prometnu nesreću nakon koje imam 100% invaliditeta.

Posljedica nesreće između ostalog je nemogućnost rada desnom rukom pa za sve radnje koristim isključivo lijevu ruku. To se odnosi i na pisanje na tipkovnici kompjutera.

Moje zanimanje za pisanje potaknuto je u grupi Osoba s invaliditetom u Udruzi Radost. Naime projektom „Boom mogućnosti“ (nositelj projekta je Boom teatar) predavači i animator iz različitih umjetničkih zanimanja dali su nam zadatak da napišemo neku izmišljenu ili doživljenu priču o bilo čemu.

Vjerojatno mi je to bio vjetar u leđa koji je pokrenuo proces pisanja ove kratke priče koju sam nazvao Nizozemska 2156. godine. Intrigirala me je činjenica da živimo u sve toplijoj klimi, da se led na sjeveru topi brzinom koja je premašila sve procjene znanstvenika i da ćemo se neminovno uskoro suočiti s posljedicama takvog slijeda događaja, a siguran sam da početak tih posljedica već osjećamo.

Moja priča nije fantastična već vjerojatna opcija života kakav nas u budućnosti čeka. Ujedno je upozorenje da je krajnji čas da se trgnemo i počnemo spašavati ne planet već sav ljudski rod od propasti. Zato priča u konačnici ima ekološku poruku koju sam na svoj način uobličio u opisima stanja država, gradova, likova i njihovih sudbina. Isti je razlog zašto sam stavio naslov priče Nizozemska 2156. godine jer se u toj državi već sada osjećaju problemi nastali zbog globalnog zatopljenja.

Nadam se da sam ovom pričom barem postigao to da se njezini čitatelji zamisle i osvijeste u koliko zapravo teškom vremenu živimo i da još uvijek nije kasno za djelovanje.

Mogu reći da sam zahvalan i sretan što je ono o čemu razmišljam dobilo formu u obliku ove priče, koju sam uspio unatoč fizičkim ograničenjima napisati u jednom dahu, a sad ju šaljem  da živi svoj život među svima koji će ju pročitati.